Grasse je postao prijestolnicom parfema ne zahvaljujući cvijeću, već koži. U 16. stoljeću ovaj je grad u Provansi bio središte kožarstva — a kožare su nemilosrdno smrdjele.
Od neugodnog mirisa do industrije
Rješenje je bilo jednako pragmatično koliko i sudbonosno: kožu su počeli parfimirati. Mirisne rukavice na francuskom su dvoru postale simbol društvenog statusa, a obrtnici iz Grassea odjednom su morali naučiti kako raditi s esencijama.
Kada je potražnja za kožom kasnije pala, znanje je ostalo — a s njim i cijela generacija obrtnika specijaliziranih za parfimiranje. Sporedna djelatnost postala je glavni posao.
Zašto baš tamo
Mikroklima regije bila je druga sretna okolnost: blaga, zaštićena od vjetra i s dovoljno vode. Jasmin, majska ruža, tuberoza i lavanda ovdje uspijevaju bolje nego gotovo igdje drugdje u Europi. Tko je želio cvjetne esencije, nije mogao zaobići Grasse.
Berba je bila i ostala ručni rad. Cvjetove jasmina treba brati prije izlaska sunca jer nakon toga gube intenzitet mirisa. Za samo jedan kilogram jasminovog apsoluta potrebno je nekoliko stotina tisuća cvjetova — jedan od razloga zašto prave sirovine iz Grassea i danas pripadaju među najskuplje u industriji.
Što je od toga ostalo danas
Velike su se površine odavno smanjile, a mnoge esencije danas potječu iz Egipta, Indije ili Bugarske. Unatoč tome, u Grasseu i okolici i dalje djeluju neki od najvažnijih proizvođača mirisnih sastojaka na svijetu, a pojedine luksuzne kuće rezerviraju cijela polja isključivo za sebe.
Godine 2018. UNESCO je parfimerijsko umijeće iz Grassea upisao na popis nematerijalne kulturne baštine — izričito ne proizvod, već znanje: uzgoj, ekstrakciju i školovanje nosa.